Vijesti

U pisarovini pušteno rehabilitiranih roda i 18 rehabilitiranih vjetruša

U Pisarovini smo 15. kolovoza pustili još pet  rehabilitiranih roda i 18 rehabilitiranih vjetruša. Hvale vrijedno  je kako  u Pisarovini, ljubaznošću koncesionara, možemo pustiti rode na samim ribnjacima kako bi odmah imale obilno hrane i vode.

Naime puštanje životinja na nekoj lokaciji nije baš tako čin koji relaksira; treba izabrati lokaciju gdje će životinja imati i vodu i hranu kako bi se što prije i bezbolnije uklopila u prirodu.

 

Kontakt

Udruga za zaštitu divljih životinja

Centar za zbrinjavanje divljih životinja

 

Kraj Gornji, Zaprešić, Jablanska 17 a 10 293

Tel/fax  +385 1 339 2795

GSM : +385 98 281 648 (Zoran Horvat) + 385 091 2302 215 (Ingeborg Bata)

Ova email adresa je zaštićena od spam robota, nije vidljiva ako ste isključili Javascript

Žiro račun: 2360000-1101601213, Zagrebačka banka


 

 

Lisica i Mali Princ kod nas nemaju šanse Ispis E-mail

Nedavno su u okolici Crikvenice spazili lisicu. Dok je novinar stigao, ljudi su je već umlatili. Uobičajena je to lisičja sudbina

 

You become responsible, forever, for what you have tamed - Mali Princ 

 

Autor: Andrea Vukelić

 

Vidiš kraj kuće kitnjast rep, tanke šape i šiljatu njušku i ne razmišljaš – odmah se hvataš kolca, lopate, puške. Međutim, toj priči nije kraj samo kad se nađu u blizini ljudskih kokošinjaca. Lovci ih u šumama s blagoslovom vlasti ubijaju pod normalno. Kako ne bi bilo greške, još im i jazbine s mladuncima redovito “očiste”. Iako ćemo suze roniti nad Malim Princom kad mu lisica kaže “Pripitomi me”, ipak ćemo ih bez razmišljanja umlaćivati. No, zatiranje lisičjeg roda je, kako nam kažu, najnormalnija metoda zaštite hrvatskog naroda od bjesnoće. A jesu li te nesretne životinje uistinu bile bijesne ili samo gladne, nije važno.

 

Prošle su zime u Međimurju primijetili da je lisica više nego obično u šumama i na poljima i odmah su, preventivno, ustrijelili 70 lisica. Niti jedna nije bila bijesna.
U Radoboju u Hrvatskom zagorju lovci su prošli mjesec apelirali na mještane da se ne uznemiravaju ako čuju pucnjeve u rani jutarnjim i kasnim popodnevnim satima, jer to nije ništa, samo hajka na lisice. Na kraju krajeva, mještani su ih i sami zvali upomoć. Nakon što su im izvadili mozgove skužili su da nisu bile bijesne. Još su nas blagoslovili i fotografijom tog nesretnog stvorenja u plastičnoj vreći. “Evo, djeco, pogledajte, kako treba postupati s lisicama! Samo mrtva lisica je dobra lisica!”

Umlaćuje li se i vani svaka lisica u naselju, probala sam istražiti i na webu, ali bez uspjeha. Sve što sam našla su samo utočišta, udomljavanje, savjete kako hendlati liju u podrumu, koju joj hranu dati i slične stvari. Kad sam već pomislila da samo mi njegujemo ovu barbarsku praksu, našla sam podatak da su taj posao u Engleskoj i Njemačkoj odavno obavili, lisicu su gotovo istrijebili i jednim dijelom i tako riješili problem bjesnoće pa sad se, eto, mogu i brinuti o njima.

Naučila sam nešto i o stereotipima.

NETOČNO:


1. Lisica koja se približava ljudima i naselju je bijesna. Ona nikad ne napušta prirodno stanište.
2. Lisicu treba ubiti, jer se bjesnoća potvrđuje samo kad im se izvadi mozak.
3. Plašljive su i bježe od ljudi
4. Jedino odstrelom je moguće suzbiti bjesnoću.
5. Agresivne su i nepredvidljive

Stvarnost je posve drukčija.

TOČNO:


1. Lisica dolazi u naselja jer je gladna, pogotovo zimi kada ima manje hrane. Ubija miševe i štakore koji su česti oko kuća, traži ostatke hrane u smeću i čisti okoliš od strvina. Ako ih ne želite vidjeti u dvorištu s kokošima, onda ga zaboga ogradite! I konačno sredite tu zapuštenu okućnicu.
2. Bjesnoća se može provjeriti i iz uzorka sline ili nekog drugog tkiva, iako s manjom točnošću. Siguran nalaz jest pretraga mozga jer se kod bjesnoće u mozgu nalaze posebna tjelešca. Međutim, lisicu treba na neko vrijeme zatočiti i čekati da se eventualno pojave simptomi bjesnoće. Ukoliko se ne pojave je pustiti.
3. Lisice se ne mogu tako dobro prikriti kao kune ili lasice jer su velike a i ne skrivaju se previše od ljudi, pogotovo ako su jako mlade. No, nažalost vrlo brzo nauče da se, ako im je život mio, trebaju dati petama vjetra. Vjerojatnost da je uistinu bijesna je samo ako krene prema vama i pritom klima glavom i slini.
4. Bjesnoća se prvenstveno suzbija obaveznim cijepljenjem pasa i mačaka – kako u gradu tako i na selu – te oralnom vakcinacijom populacije lisica, i to dvaput godišnje.
5. Lisice su agresivne koliko i vjeverice. Tolika je i vjerojatnost da će vas napasti.

Lisica ne samo da nije zaštićena vrsta, nego se progon i ubijanje još i potiče od Ministarstva poljoprivrede i veterinarskim propisama, kao i neformalnim običajem lovaca da ih se masovno ubija.

Što kažu stručnjaci


Zaštita lisica od masovnog ubijanja već je dugo predmet bezuspješnih pokušaja Udruge za zaštitu divljih životinja. Bezuspješnih, naravno, jer se strah od bjesnoće kod građana namjerno potencira, a lovci tu situaciju itekako iskorištavaju, objasnila mi je dr.vet.med. Ingeborg Bata:

 

Dakako da nitko ne želi riskirati i loviti lisicu, pa je onda dopremati do našeg Centra itd, a osim toga trebalo bi imati i puške za uspavljivanje… Što se tiče Zagreba i okolice surađujemo s Dumovcem koji lovi te životinje i prosljeđuje ih nama. Tako da se lisice, osim jake indikacije da je životinja bijesna, ne etunaziraju nego se odvoze u Centar u karantenu i onda puštaju daleko od grada. Sve je veći pritisak divljih životinja na Zagreb, ali ovdje je i provedena oralna vakcinacija a i mora se mene zvati u slučaju da se takve životinje love. Što većini garantira liječenje, promatranje na bjesnoću i izmještanje na tajne i koliko toliko sigurne lokacije.

 

-->> Cijeli članak pročitajte na zivotuhrvatskoj.com