Kune koje vole ljude

Nedavno sam na jednom lovačkom portalu nabasala na tekst jednog lovca koji se požalio na opasno širenje populacije kuna. Nije toliko problem u kunama, koliko u našim sve praznijim lovištima u kojima kuna predstavlja opasnu konkurenciju

 

Kune 

 

Autor: Andrea Vukelić

 

Nesretni lovac se boji da neće imati u što pucati, jer im ovaj mali mesožder jede lovinu. Da nije njega i dalje bih živjela u uvjerenju da je najnormalnija stvar da kuna jede zečeve i fazane, kao i da vuk koji tamani srne i jelene na to ima svako životinjsko i prirodno pravo. Istina je, po učenju našeg lovca, da su ljudi ti koji imaju pravo na divljač, ali ne i kuna. Valjda da pretili zapadni čovjek ne bi umro od glad
judima divljač, životinjama metak

Međutim, meni se čini, makar gledajući gastronomsku ponudu Gorskog kotara u kojem svaka kuća uz cestu nudi srneće gulaše i zečetinu, da su prije kune i vukovi ti koji su gladni. Možda se varam, ali čisto statistički gledano, ako svaka kuća svaki dan mora nabaviti svježe meso divljači za turiste i ostale ljubitelje prirode, pravo je čudo da u šumi uopće ima živih zečeva i srna. Pretpostavljam da baš zato treba spriječiti sve divlje životinje da čini upravo ono što moraju činiti – jesti. S obzirom da su tako neodgojene i egocentrične, slijedi im smrtna kazna.

No, kuna je spretna i brza zvjerka i s njima je lovcima puno teže nego s lisicama. Lisica se lako krkne zbog veličine i jer mahom ni ne bježi, i za to nije potrebno neko lovačko umijeće, dok kunu pak treba čekati pred jamom i čim izađe je gađati sačmom. Jer jednom kad uspije pobjeći u gustu krošnju za to već treba mašinka, što je recimo u Americi normala.

Ironija je u tome da su kuni nekad najljući neprijatelji bili vuk i ris, ali su njih upravo lovci potamanili do te mjere da je vuk sada na popisu ugroženih životinjskih vrsta u Hrvatskoj, a ris na popisu IZUMRLIH. I sad se ti isti krivci za tu krvavu katastrofu žale da je kuna previše i da ih treba “regulirati. Što je onda sljedeće, hrčci i miševi?

Zbrinjavanje beba kuna

Dok naši lovački majstori pred jamama krkaju njihove majke i očeve, siročad kuna, makar ona koja su imala sreće, završavaju u utočištu Udruge za zaštitu divljih životinja. Tko nije bio na njihovim stranicama ne može ni zamisliti kakav je to težak posao. Ti ljudi, redom volonteri, besplatno zbrinjavaju i kune i lisice i ježeve i vrane i orlove i sve zaštićene i nezaštićene vrste u Hrvatskoj i još pritom bivaju šikanirani ako koji put jednostavno ne mogu uzeti još jednu životinju na skrb. Naime, nastambe i golema količina hrane i lijekova koje moraju imati, ne padaju s neba! Samo uz pomoć donacija uspjeli su izgraditi novi dom za kune. One kod njih najčešće dolaze upravo kao mladunci koje treba othraniti što znači cijelu noć buditi se svakih par sati i hraniti ta kržljava stvorenja. No, tek onda stižu pravi problemi, kaže dr. vet. med. Ingeborg Bata.

"Tu i jest najveći problem jer kao takvi sisavci jako se teško podivljavaju i njih praktički ne možemo vratiti u prirodu. S druge strane kada sazriju, a to je već sa 7 mjeseci, oni počinju gristi, i to jako, tako da više s njima niste u stanju postupati kao s ljubimcem. Problem je i u tome što se oni više ne boje čovjeka, ne doživljavaju ga kao prijetnju pa će shodno tome, i da ih pustite, ići blizu ljudi. A zna se što slijedi! Pa tako sljedeće ljeto mi neizostavno moramo povećavati kapacitet prihvata za ove životinje jer svake godine dolazi sve više mladunaca."

une dolaze u većem broju nego lisice jer one ipak, osim po selima, izazivaju veću samilost i simpatije, naročito kao bebe. Samo ove godine primili su i othranili 9 beba. Ozlijeđene odrasle kune uglavnom dolaze s područja Zagreba i okolice jer je sustav lovljenja i dopremanja do Centra dobro organiziran.

Frizirani bauk bjesnoće


Što se bjesnoće tiče, i kune, kao i lisice, ljudi ubijaju pod normalno kao opasnost za ljudski rod, no dr. Bata je i taj stereotip demantirala.

"Sve koje uginu ili ih moramo eutanazirati šaljemo na Veterinarski institut i do sada u niti jednom slučaju, gdje je postojala i jaka sumnja zbog simptoma koji su se ispoljili, nije dokazana bjesnoća.

Kao i lisice jako često obolijevaju od štenećaka, infekcije pasterelom, kao i od šuge. Osim štenećaka koji se teško liječi i s trajnim posljedicama (npr. sljepoća), sve se druge bolesti uspješno liječe."



S obzirom na ogroman broj životinja koje preplavljuju Centar, uvijek treba novaca, lijekova, dodatnih ruku, građevinskog materijala i ozbiljnih volontera koji imaju strpljenja, vremena i volje farbati i graditi nastambe, svakodnevno se ustajati noću radi redovitog hranjenja mladunaca, tegliti hranu i vodu po ljetnim žegama ili pomoći na neki drugi način ovisno o sklonostima i znanju.

Tko želi pomoći u novcu može to učiniti na žiro račun Udruge za zaštitu životinja pod Kontakti.

 

-->> Cijeli članak pročitajte na zivotuhrvatskoj.com